Obilježena 20. obljetnica rada Poliklinike Eljuga

Dana 25. rujna 2015. svečano smo obilježili 20 godina rada naše Poliklinike. Na proslavu obljetnice pozvali smo naše sadašnje i bivše djelatnike, suradnike i prijatelje koji su dali značajan obol u realizaciji misije i ciljeva naše Poliklinike. Tom prigodom priredili smo vrtni koncert na kojem su nastupali naši poznati umjetnici; Snježana Rucner (violončelistica), Marija Mlinar (harfistica), Bruno Philipp (klarinetist), Orijana Vozila (operna pjevačica), Lidia Capković Martinek (sopranistica i voditeljica zbora Franjo pl.Lučić) i Đorđe Manojlović (korepetitor). Catering Ivić je poslužio ukusne i slasne zalogajčiće, a nazdravljali smo s domaćim vinom iz vlastitog vinograda koji se nalazi na jugozapadnoj padini naše Poliklinike.

Tom prigodom ravnateljica Poliklinike prim. dr. Ljerka Eljuga održala je kratki govor kojega u cjelosti prenosimo:

Poštovani i dragi prijatelji!

Svi se još itekako sjećamo devedesetih godina. Rat je bjesnio, granate su padale, uništeni su mnogi životi . Bilo je to vrijeme kada smo bar skromnim djelovanjem i humanitarno pomagali onima kojima je bilo potrebno i odlazili u ratom zahvaćena područja ; ja kao predsjednica Društva „Hrvatska žena“, a moj suprug kao predsjednik Hrvatske lige protiv raka.

Ali ipak , usprkos tom ružnom razdoblju, moj suprug Damir i ja u takvim smo vremenima odlučili otvoriti prvu polikliniku koja će po našim zamislima skrbiti o ženama. Za mnoge je naša odluka bila luckasta, jer sam tada imala siguran posao na Klinici za onkologiju i radioterapiju KBC-a Zagreb i upuštati se u takav izazov bilo je vrlo neizvjesno .

Krenuli smo u taj pothvat s velikim materijalnim ulaganjima , naravno s kreditima i posuđenim novčanim sredstvima. Mnoge su noći bile neprospavane jer se upustiti u takav rizik bila je i hrabrost. Prvog radnog dana u Poliklinici , s velikim sam nestrpljenjem očekivala prvu pacijenticu i uopće ne znam kako sam od velikog uzbuđenja uspjela napisati taj nalaz.

Tih sam dana često razmišljala: da li ću ikada dočekati 5. obljetnicu rada , da li ću opstati i kako vratiti sve dugove. Od mojih četvero djece, dvoje je bilo u tim „ludima“ tinejđerskim godinama, a dvoje njih bili su relativno mali. Srećom , uz veliku potporu i beskrajnu požrtvovnost mojih roditelja, a posebice moje majke jer je otac umro vrlo brzo nakon početka otvaranja Poliklinike , trudila sam biti i majka i liječnica. Ponekad sam sebi predbacivala da nisam dovoljno posvećena obitelji jer su mi djeca ponekad znala reći da su mi pacijenti na prvom mjestu. A ja sam si pak umišljala kako dobro balansiram s vremenom . Vjerujem da su mi moja djeca to oprostila jer su sada odrasli ljudi i shvatili su što znači posvetiti se osobi koja vas treba „baš sada“ u svojoj bolesti i strahu.

A kada sam uopće shvatila da želim biti nekome korisna i postati doktorica?

Bijaše to jako davno. Imala sam 5 god kada sam kao pratnja moje bake koja je boležljiva često čekala u čekaonici na Rebru, KBC- Zagreb. Bila sam fascinirana ljudima u bijelim kutama koji su užurbano hodali, meni tada nepreglednim hodnicima, prevozili ljude koji su se previjali od bolove, a izlazili su iz ambulanti drugačiji i smirenih lica. Shvatila sam da je to posao kojega želim raditi. Kada sam roditeljima obznanila svoju odluku što želim biti u životu , vjerujem da su pomislili da je to prolazna opsesija, ali me ona nije napuštala kroz cijelo školovanje i jedini odabrani fakultet bio je naravno-medicina.

A onda se na prvoj godini dogodila ljubav, pa dvoje djece za vrijeme studiranja. Naravno, bez velike pomoći roditelja, a ogromne potpore moga supruga ne bih mogla završiti fakultet.

Ali uz obostrani trud završila sam studij. Nastavilo se mukotrpno traženje posla i pisanje brojnih molbi za specijalizaciju. A opet željeli smo imati veliku obitelj i ta se želja ostvarila s naših još dvoje djece.

Nekoliko godina provela sam po industrijskim ambulantama i napokon sam došla na Kliniku za onkologiju i radioterapiju na Rebru odlukom moga prvog i uvijek nezaboravnog šefa i jednog od učitelja prof. dr. Željka Maričića.

Upravo se tamo rodila želja koju smo obiteljski započeli i polako je razvijali. Ponosni smo što su kao suradnici Poliklinike od samog početka bili brojni uvaženi profesori i stručnjaci Medicinskog fakulteta, ali neki od njih , nažalost više nisu sa nama.

Vjerujem da smo zacrtane ciljeve bar dijelom ostvarili. Nikada neću biti potpuno zadovoljna s ostvarenim jer bi to značilo da se dalje ne razvijamo. Uz dobre i kvalitetne suradnike želim da svi naši pacijenti budu apsolutno zadovoljni što smo, nadam se, dobrim dijelom i postigli. Dobar doktor ne može raditi i biti siguran u postavljenu dijagnozu bez suvremene aparature, ali znamo da aparat ne može zamijeniti humanost i predanost koju zahtijevam od mojih suradnika.

Ovih 20 god. brzo je prošlo. Postavili smo temelje ustanovi koju će naša djeca, nadam se , zajedno s našim djelatnicima samo nadograđivati.

Hvala vam na pozornosti!